Dobrodošlica
Mogu da ti nabrajam stvari koje bih volela da radim sa tobom i da pišem spiskove zahteva koje treba ispuniti da bih ti bila bolja, lepša, naklonjenija... Slušala sam o tome da ljudi to rade.
Mogu da gunđam o tome šta je sve ono što nemam i da se, opet, zagledam u druge i njihovu sreću, u tuđi tempo i tuđa pravila; i da se, onda, zauvek pitam da li su želje bile moje il' su trag što na duši ostaviše uverenja drugih.
Mogla bih, kao nekad, da odem, pod raznim izgovorima. Da nestanem pod svoj oklop i da sve odsustvo, i tvoje i svoje, svalim na tebe. I da ti se onda, umorna od drugih, opet vratim, podrazumevajući da među tvojim ogradama uvek ima mesta da se ja provučem. Kako i ne bi kad sam učestvovala u pravljenju tih ograda.
I hvala ti što taj prolaz za mene još čuvaš. Znam da se još uvek kroz njega provlačim, ali verujem da zajedno možemo da ga proširimo. I hvala ti što grančicu po grančicu, trn po trn, sklanjaš sve ono u šta je urastao. Ni ja nisam sigurna da li sam, posle svega, uvukla svoje bodlje, no, ako se povrediš, biću tu da zalečimo rane.
Imala bih ja sasvim sigurno još mogućih koraka u ovom našem plesu. No ipak biram da poslušam srce i napravim okret ka tebi i da ti kažem da si dobrodošao u moj život. Na svaki način i među sve ljude i boje koji moj život čine. Neću ni da guram, ni vučem, ni išta pod nos da poturam, samo ću negovati ono što među sobom stvaramo i gledati kako, svojim tempom, raste i menja se.
I verujem da smo nas dvoje, zajedno, plodna zemlja za taj cvet.