O ukusima ne treba raspravljati
O ukusima ne treba raspravljati, ali pogodi me kad vidim ljude, ispijene i gorke, podsete me na tursku kafu i na robovanje, na muku što život začinjava; pa poželim da im razvodnjim gorčinu, ponudim im da se zaslade optimizmom, pogledam u daljinu, pa kažem: "Vidi, smeši nam se slatka Nova godina!" No, to je, zapravo, neslana šala, iako su moje namere daleko od toga. Jer je prošlo mnogo Novih godina i nijedan im sneg nije razvodnjio gorčinu, a ja sam mnogo manja od snega. Prošlo je mnogo Novih godina, koje su im zaslađivali paketićima punim raznih šećerlema, nudili su im mnogo raznobojnih bombona prvog januara, da bi svaki sledeći dan bio sve gorči.
I kad ti oči zamažu, ostane gorak ukus u ustima. Knedla u grlu. Ukus ne vara, zato o ukusima ne treba raspravljati. Jer ljudi su ljuti,crveni i besni ko one male paprike sa juga. Dosta im je da ih suše i žderu, da, tako sparušeni, sede pred nekim na poslužavniku. Možda, ako prestanemo da razvodnjavamo ukuse, možda ta mala, naizgled nemoćna, sparušena paprika, uspe da zabiberi čorbu onom što je zube iscerio na nju, spreman da je proguta.
Slatko sam se nasmejala na tu fantaziju. Inače se kiselo smejem kad oližem kašiku realnosti. Posle me danima muče kiseline i gorušica. Zato ne raspravljam o ukusima. Uostalom, tako su nas učili slatki naši.