Požuri polako
"Vreme ti je." Stara frazetina koja ledi krv u žilama. Jer podseća na to da nam je vreme na ovoj planeti ograničeno. Jer podseća na to da smo svi u istom sosu. I, dok je sve ostalo neizvesno, i "ne znamo šta nosi sutrc", naša jedina izvesnost je zastrašujuća: život ima kraj.
Svačiji. Zato žurimo. Žurimo da roditelji vide šta smo postigli, jer znamo da ih jednom neće biti. Žurimo na posao, žurimo u odnose, ljubavi, brakove... I onda se sapletemo o još jedan stari idiom: juri kao muva bez glave. A muva bez glave ne predstavlja ništa drugo do čoveka bez svesti.
Brzina ne dozvoljava svesti da se probije. U toj brzini, u kojoj nemamo vremena da sagledamo ljude, događanja, kontekst, sopstvene potrebe, radimo stvari iz navike. I tako stvaramo iste prošle odnose, ponavljamo iste greške i živimo iste patnje kao i pre. Paradoksalno, dok jurimo da stignemo na nekakav cilj, sopstvena brzina vrti nas u krug. Brzina nam ne da da idemo dalje. Da napravimo korak van prošlosti.
Stani, čoveče, polako! Osvrni se, pogledaj gde si, sa kim si, oslušni glasove, osmotri boje. Možda ovaj neko ima nešto novo da ti da. Možda ti možeš da probaš drugačije, ako daš sebi dovoljno vremena. Bogat je jezik i za ovo smišljene su fraze. "Svi ste vi isti." i "Sve ste vi iste."
No, jesmo li? Da li stvarno verujete u to? Da, svi su nam isti i sve su nam iste, dok jurimo, kad protrčimo pored njih. Pa vidimo biće ljudsko ko i svako drugo: ruke, noge, glava. Za ugledavanje razlike treba vremena. Da staneš. Da osmotriš boju očiju i oblik nosa, da onjušiš i čuješ šta ima da kaže. Jer, na površini, jesmo svi donekle slični, ali nije cilj da na površini i ostanemo. Baš zato što život ima kraj. I zato što suštinski imamo samo jedni druge. Tužno je, onda, da jurcamo ka tom kraju, kad možemo da požurimo jedni drugima u zagrljaj i da u tom zagrljaju ostanemo dovoljno dugo. Onoliko dugo koliko nam je potrebno da osetimo da nismo svi isti. Onoliko dugo koliko nam je potrebno da i sami ne ostanemo isti.
Zato, polako požuri. Ali ne ka kraju. U susret požuri! U susret Drugome i kroz njega, sebi u susret! Tako se jedino dobija trka sa krajem.
Nikada nisam želeo nekome drugom nešto da dokažem. Samo sebi. Slažem se da ne treba da me bude briga sta drugi misle i šta smatraju da treba da uradim. Ali... Suviše sam bio "isplaniran". Svaki potez je naravno bio "detaljno razmotren". Razmotreni "pros and cons". Nije bilo impulsivnih odluka...
I žalim što nisam jurio kao muva bez glave ponekad. Skoro sam uradio nešto bez razmišljanja, štaviše znao sam da će mi se obiti o glavu...
I znaš šta? Dopalo mi se. Mnogo. Oslobađajuće je. Iako mi se obilo o glavu mnogo gore nego što sam očekivao.
Naravno, ne želim da promovišem "grlom u jagode" kao način da se vidi život, ali nekada treba jurcati... Baš zbog toga što nikada ne znamo kada će nam stvarno "biti vreme" ono krajnje.
Tako da... Ako jurcaš, stani i "pomiriši ruže". Ako ideš polako, treba pojuriti ponekad. Da vidiš da nisu umro.
Autor G3N1J4L4C — 30 Dec 2016, 21:17
Ko što vidiš, sam naslov teksta sadrži i žurenje i zaustavljanje. U redu je ići ponekad i u krajinosti, vremenom nađeš meru. Ni s tim se ne mora žuriti. I može. Kako kome odgovara. Ako je prebrzo, nema svesti, ali i "kasna pamet" je korisna.
Autor nensi888 — 31 Dec 2016, 12:47