Formula(r)
Od kada znam da čitam i pišem, čitam i pišem definicije. Ima ljudsko biće potrebu da ono što se dešava stavi u izvestan okvir. Da iskustvu da ime i formu i da ga koristi kada naiđe na neku sličnu situaciju, ili da ima sposobnost da stvori neki slični događaj.Tako nastaju predrasude.
Uprkos tome, poštujem tu potrebu i imam je i ja. Pomalo prezam od ljudi koji nemaju potrebu za čitanjem i daljim obrazovanjem, mnogo prezam od nabusitih i uobraženih; pomalo gledam kako se oblače i kako izgledaju da vidim šta bi fizički oblik koji formiraju mogao da mi kaže o njima. Onda, na osnovu svih svojih formula, pravim selekciju.
I ovo još uvek vežbam, jer sam iz jedne potpuno amorfne otvorenosti prema biću u svoj svojoj različitosti i jedonstvenosti i bez obzira na sve, počela da tešem drvo za okvire. I počeh s izučavanjem te veštine, jer je potpuna otvorenost imala tendenciju da mene proguta i izobliči. Kada sam pročitala citat "Jedno je biti otvoren, a drugo biti prohodan." iz dela "Vuk" Miroslava Antića, shvatila sam da je ono što doživljavam kao otvorenost u mnogome prohodnost i da u njoj nisam bezbedna. Štaviše, da sam ugrožena.
Sa tog mesta ugroženosti, počela sam da gledam ljude i učim kako se prave ramovi. Viđala sam i prave majstore ovih rukotvorina, koji stvaraju ramove sličnih dimenzija, ali je svaki malo veći i obuhvatniji, ali i one čiji se vidokrug vremenom sužava, i one čiji su ramovi uvek fabrički identični.
Svakako sam im se divila i poštovala, uvek se divim veštinama kojima ja nisam vična. I, i dalje, dečijim koracima, učim taj zanat.
Ali, i dalje postoje momenti kada onu svoju prohodnost doživim kao bogatstvo. A to mi se desi kada bacim pogled na širi plan, na tekstove objavljene na internetu i u novinama, na komentare ispod istih, kada uvidim gomilu transparenata ne uramljenih, nego u gvožđe okovanih, zarobljenih i učvršćenih toliko da nema mesta ni da jedno oko gvirne na neku drugu stranu.
Žene su ovo, muškarci su ono, sedam znakova da treba da ga/je ostavite, evo kako treba. Mogla bih da budem i konkretnija, ali mi se čini da se ovi članci suštinski svode na "ovo" i "ono" i prave jedan opštevažeći okvir, kao da bismo mogli da pošaljemo formular, a kompjuter bi mogao, kada se formular vrati popunjen, da izabere sam, na osnovu unetih podataka. Bez ljudskog kontakta.
Paradoksalno, ovakvi tekstovi se pišu zarad ljudskog kontakta, a teme su, obavezno, međuljudski odnosi i emotivne veze.
Kad na to pogledam sa ove distance, naginjem otvorenosti.
Mogu ja da imam nekakve okvire u glavi, ali da i prihvatim da svako ljudsko biće, sa svim svojim iskustvima i patnjama, ima sposobnost da se poveže i nekome odgovara.
Da za susret formula nema i da je svaki jedinstven, svaki je posebna (al)hemijska reakcija. A kada oči zaiskre, u druge oči zagledane, formuzari, barem za trenutak, nestaju. I za taj trenutak vredi i živeti, i patiti.